Ovih dana navršava se punih deset godina od usvajanja Deklaracije iz Curitibe (Brazil) nazvane još i Potvrda prava na život i sredstava za život ljudi afektiranim velikim branama. Deklaracija je usvojena na Prvom međunarodnom sastanku ljudi ugroženih branama u Curitibi, Brazil, 14. marta 1997. godine. U završnom dijelu Deklaracije je rečeno: „Da bismo ojačali svoj pokret izgraditi ćemo i ojačati regionalne i međunarodne mreže. Da bismo simbolizirali svoje rastuće jedinstvo proglašavamo da će od sada 14. mart biti Međunarodni dan borbi protiv brana i borbi za rijeke, vode i život“.
Svjetski ekološki pokret zbog ogromne destrukcije velikih brana na ekosisteme rijeka uvijek je isticao i društvenu nepravdu koje velike brane i akumulacije donose lokalnoj zajednici i naročito ugroženom stanovništvu. Zbog toga i solidarnost sa unesrećenim stanovništvom ekolozi ovaj dan obilježavaju i kao svoj jačajući time svoj otpor destruktivnim branama.
Ovim saopćenjem podsjetićemo javnost na neke osnovne odrednice iz Deklaracije, ali i podsjetiti na nepravde, nevolje i štete koje su velike brane donijele afektiranom stanovništvu i našim prostorima.
„Mi ljudi iz 20 zemalja okupljeni u Curitibi predstavljajući organizacije ljudi oštećenih branama i oponenata destruktivnim branama podijelili smo iskustva gubitaka koje smo pretrpjeli i prijetnji s kojima smo se suočavali zbog brana… Svugdje brane prisiljavaju ljude da napuštaju svoje domove, preplavljuju plodna polja, šume i sveta mjesta, uništavaju ribarstvo i isporuku čiste vode te izazivaju socijalne i kulturne dezintegracije i ekonomska osiromašenja naših zajednica… Uvijek i svugdje postoji široki ponor između ekonomskih i socijalnih dobiti koje su graditelji brana obećali i realnosti koja se događa nakon što je brana sagrađena. Brane skoro uvijek koštaju više nego što je planirano, čak i prije uključivanja okolišnih i socijalnih troškova. Brane daju manje energije i navodnjavaju manje zemlje nego što se obećava. One čine poplave još destruktivnijim… Mi se borimo protiv sličnih interesa moćnika, istih međunarodnih zajmodavaca, istih kompanija graditelja i isporučilaca opreme, istih inžinjera i okolinskih konsultanata, i istih korporacija umiješanih u teške subvencione energetsko – intenzivne industrije… Svugdje su ljudi koji najviše ispaštaju zbog brana isključeni iz donošenja odluka. Umjesto toga odluke donose tehnokrate, politička i poslovna elita koja povećava sopstvenu moć i bogatstvo gradeći brane… Potrebno je i moguće privesti kraju eru destruktivnih brana. I moguće je implementirati alternativne načine osiguravanja energije i upravljanje čistim vodama koji su pravični, održivi i efektivni. Da bi se ovo dogodilo zahtijevamo pravu demokratiju koja uključuje učešće javnosti i transparentnost u razvoju i implementaciji politika energije i voda, zajedno sa decentralizacijom političke moći i osnažavanjem lokalnih zajednica. Mi moramo smanjiti nejednakost putem mjera koje uključuju pravičan pristup zemlji… Mi također, insistiramo na neotuđivom pravu zajednice da kontrolira upravljanje svim vodama, zemljom, šumama i drugim resursima i na pravu svake osobe na zdravu okolinu… Mi moramo učiniti naporedak gdje ljudska bića nisu više reducirana na isključivu logiku tržišta gdje je jedina vrijednost roba i jedini cilj profit… Mi ćemo se protiviti izgradnji svake brane koju nisu odobrili afektirani ljudi nakon transparentnog i participativnog donošenja odluka… Mi tražimo pregovore o šteti sa milionima ljudi čija su sredstva za život već ugrožena zbog brana… Mi tražimo da budu poduzete akcije na restauraciji okoliša oštećenim branama čak i ako ovo zahtijeva ukljanjanje brana… Tražimo da se implementiraju politike o energiji i čistim vodama te na taj način ohrabre korištenja održivih i prihvatljivih tehnologija i prakse upravljanja koristeći doprinose i moderne nauke te tradicionalnih znanja…. Razotkrili smo korupciju, laži i lažna obećanja industrije brana… Mi se obavezujemo intenziviranju borbe protiv rušilačkih brana. Od sela Indije, Brazila i Lesota i do kancelarija upravnih odbora Vašingtona, Tokija i Londona prisilit ćemo graditelje brana da prihvate naše zahtjeve… „
Poslije desetine hiljada izgrađenih brana, a među njima visoko destruktivnih za hidroelektrane, poslije 80 miliona iseljenih i 400 hiljada km2 potopljene zemlje ovakva Deklaracija je i očekivana. Ni na ovim našim prostorima nismo pošteđeni takvih destruktivnih projekata velikih brana, izgrađenih, ali i planiranih. Prije punih 50 godina pušten je u pogon i posljednji agregat hidroelektrane Jablanica, tako slavljenog i hvaljenog prvijenca Druge Jugoslavije. Široku i plodnu dolinu Neretve od Konjica do ušća Rame ispunila je voda jablaničke akumulacije, što je rezultiralo prisilnim egzodusom oko 5 hiljada stanovnika kojima je za uzeto i oteto ponuđena nemoralno niska naknada koju mnogi nisu nikada ni naplatili. Uz obale nove akumulacije i okruženja ostalo je još najmanje dvostruko veći broj ljudi od iseljenih. Ljudi koji su izgubili zemlju, radna mjesta, bez puteva i perpektive. I tada su graditelji obećavali i lagali. I danas kada se pedeset godina poslije nazire realizacija nekih davno obećanih projekata kao što je izgradnja jedinog mosta od sedam obećanih mnogi su spremni da likuju i dijele hvalospjeve. A fabrika struje desetine godina ostvaruje ekstra profit koji najvećim dijelom završava daleko od unesrećenog afektiranog stanovništva. Neka nam to bude opomena i oprez pri svakom novom projektu izgradnje velikih brana.