U nedeljnom prilogu Oslobođenja novinar R. Kolar napisa prilog na pune dvije strane pod nazivom „Putujući Bosnom“, (ali iz sjeverne Hercegovine). Mada bi se o prilogu – putopisu moglo reći dosta toga želimo se osvrnuti samo na jedan kraći dio koji se odnosi na razgovor novinara sa direktorom konjičkog šumarskog preduzeća „Prenj“ Samirom Alikadićem. Citiraćemo potpuno objavljeni dio teksta koji se bavi ekologijom i ekolozima. „Ne slažem se ja s ovdašnjim ekolozima iz samo jednog razloga: samo pričaju, ništa ne rade. Požar u šumi, ja ih zovem da pomognu, jok, nije to njihovo. Munika izgorjela, da je novom zamijenim, ama posječe on sve, viču na mene. Ne razumiju ljudi u nas ekologiju… Složih se jedan kroz jedan…“ Direktor Alikadić ovo izjavi, a novinar se na kraju složi sa njim u potpunosti.
Pošto se pod ovdašnjim ekolozima misli na Udruženje Zeleni Neretva tako ćemo kao prozvani kratko replicirati. Dakle, direktor Alikadić zaključi: „Samo pričaju, ništa ne rade“. To izreče čovjek s kojim je naše udruženje godinama imalo uspješnu saradnju. Ranije, kao pomoćnik direktora za uzgoj i zaštitu šuma, g. Alikadić je više puta članovima udruženja držao predavanja o uzgoju i zaštiti šuma. Dovodili smo učenike na rasadnik na Boračkom jezeru, kupovali rasad i sadili po gradu te dijelili sadnice građanima u Konjicu. Šta se sada desilo pa gospodin Alikadić o nama ovako zbori? Zar opravdanje zaista može biti neučestvovanje ekologa u gašenju požara? Požara, koji su gorili u vrletima Prenja i kanjona Rakitnice i za čije učešće u gašenju je potrebno mnogo više od dobre volje neopremljenih i neobučenih građana. Inače, nije nam poznato da nas je g. Alikadić uopće i zvao na gašenje. Ne kaže g. Alikadić da li su se odazvali i ostali građani na njegov navodni poziv, ali svejedno ne propušta prozvati ekologe.
Iako se čudimo ovakvom postupku ipak pretpostavljamo šta je razlog za ovakvo reagovanje. Vjerovatno se g. Alikadić sjeća neugodne situacije kada su se ljubitelji prirode (istina, više planinari nego ekolozi) pobunili protiv probijanja šumskog puta kroz kanjon Rakitnice, a sa ciljem sječe šume koja je izgorjela u požaru. Ministarstvo okoliša je tada odobrilo izgradnju puta, uz neke čudne uslove poštivanja „okolinskih standarda“, ali je federalna vlast (inspekcija) ipak zabranila izgradnju. Sipalo se tada na ekologe i drvlje i kamenje, pa je vjerovatno g. Alikadić još uvijek pod utiscima tog događaja, iako je prošlo od tada pet-šest godina.
Zanimljivo pa novinar Kolar nije upitao direktora o nekoj drugoj sječi, kao na primjer onoj u Tisovici. I tada se radilo o „spašavanju“ izgorjele šume pa su posljedice tog spašavanja danas itekako vidljive. Pod izrikom sanitarne sječe na opožarištu je sječena zdrava endemska munika (zakonom zaštićena), a ona izgorjela, što se navodno trebala zamijeniti novim sadnicama, još uvijek stoji na Tisovici te predstavlja opasnost od novih požara i šumskih bolesti.
Pošto se naš veliki prirodoljubac Ramo Kolar „složi jedan kroz jedan“ sa tiradom Alikadića o ekolozima i ekologiji želimo ga nešto priupitati. Da li je to isti onaj Ramo Kolar koji je prije nepune dvije godine napisao na desetine tekstova o zaštiti prirode (brane i Neretva, zaštita kanjona Rakitnice i sl.) te pri tom hvalio „agilne i vrijedne“ ekologe iz udruženja Zeleni Neretva. Pisao je g. Kolar i o zaštiti Rakitnice, o putu i munici. Šta se u međuvremenu desilo? Zaista, kakvu transformaciju doživiše veliki zaljubljenici prirode? Za g. Alikadića bismo mogli reći da je napredovao iz funkcije zaštite i uzgoja do generalnog direktora kome je i sječa itekako važna. A što se g. Kolara tiče ubjeđeni smo da se on nije promijenio. Promijenila se samo politika novine u kojoj hljeb zarađuje. Zeleni Neretva se nisu promijenili.