U Konjicu je u subotu (05.02.2011.) od strane firme Turboinštitut upriličena javna prezentacija projekta mini hidroelektrana na rijeci Ljuta. Ovoj firmi je još 2007. godine Općina Konjic dodjelila koncesiju za gradnju mini hidroelektrana (mHE) na pomenutoj pritoci rijeke Neretve. Prezentacija je trebala da pruži svim zainteresiranim osnovne informacije o projektu što do sada i nije bio slučaj obzirom da se javnost po prvi put susretala sa projektom tek u fazi okolinske rasprave. Iako ovakav pristup investitora zaslužuje pohvale moramo istaći da je to i jedino hvale vrijedno u ovom slučaju. Naime, konkretna prezentacija projekta je bila, blago rečeno, preskromna i nije trajala više od par minuta. Ostatak „prezentacije“ je od strane investitora iskorišten za isticanje vlastitih referenci i iskustava iz ranijih poslovnih projekata. Ipak, ono što je neprijatno iznenadilo predstavnike udruženja Zeleni Neretva je sam projekat, odnosno sistem elektrana koji je ovom prilikom predstavljen. Naime, investitor je planirao da pored deset klasičnih „Tirolskih“ mini hidroelektrana (bez akumulacije), izgradi i tri akumulacione elektrane (brane) sa dužinama akumulacija od oko 500 metara, a koje bi se nalazile u donjem dijelu rijeke na lokalitetu kanjona. Prema riječima investirora to je samo jedna od ponuđene dvije varijante, a na građanima općine Konjic je da odluče za koju su varijantu (bez akumulacionih brana ili sa njima). Podsjećamo da je investitor dobio koncesiju za gradnju malih protočnih „Tirolskih“ mHE, te nam nije jasno kako je uopće došlo do ovih radikalnih promjena planova. Također napominjemo da se radi o dijelu vodotoka koji posjeduje velike geo-morfološke i biološke vrijednosti, te da je ovaj kanjon, izuzme li se kanjon Rakitnice, vjerovatno i najvrijedniji kanjon na širem području sjeverne Hercegovine. Prilično je jasno da bi realizacija ovih triju akumulacijskih brana (prema riječima investitora visina brana bi bila oko 12 metara) dovela do praktičnog uništenja kanjona rijeke Ljute.  
Nakon prezentacije uslijedila je diskusija u kojoj su uglavnom mještani područja Ljuta ispostavljali svoje minimalne zahtjeve investitoru. Navedeni zahtjevi mještana su uobičajeni kod ovakvih projekata te se mogu svrstati u četiri osnovne grupe, a to su:
1.    Izgradnja lokalnog asfaltnog puta Sinanovići – Ljuta,
2.    Kontrola odlagališta i pozajmišta materijala prilikom izvođenja radova,
3.    Naknada štete za uzurpaciju privatnih imanja,
4.    Potpisivanje ugovora između mještana, općine i investitora,  koji bi osigurao provedbu zahtjeva.
Nažalost, imajući u vidu da je ovo područje većinom nenaseljeno od rata pa na ovamo postavlja se pitanje da li će ovakvi projekti pomoći povratak ili, naprotiv, učiniti da ova sela postanu zauvijek zaboravljena.