Suprotno raširenom uvjerenju, hidrocentrale mogu ozbiljno utjecati na klimu. Stručnjaci predlažu da se u državne kvote stakleničkih plinova također ubroje i površine pod akumulacijama."Zelena slika kakvu imaju hidrocentrale u odnosu na fosilna goriva potpuno je pogrešna", kaže Éric Duchemin, konzultant za Međuvladin odbor o klimatskim promjenama (IPCC). "Svi misle da su hidrocentrale vrlo čiste, ali to nije tako".

Akumulacije proizvode značajne količine ugljičnog dioksida i metana, a u nekim slupčajevima proizvode više stakleničkih plinova nego elektrane na fosilna goriva.

"Emisija ugljika različita je od akumulacije do akumulacije", kaže Philip Fearnside iz brazilskog Nacionalnog instituta za istraživanje Amazone. "Ali znamo da je ta količina dovoljan razlog za zabrinutost".

U studiji, koji je objavio stručni magazin Mitigation and Adaptation Strategies for Global Change , Fearnside procjenjuje da je 1990. godine iz brazilske akumulacije Curuá-Una emitirano tri i pol puta više stakleničkih plinova nego što bi ih emitirala elektrana iste snage na naftu.

To se događa zato jer se ugljik iz stabala i drugih biljaka počinje oslobađati kad se akumulacija napuni i potopljene biljke počnu truliti. Nakon tog početnog stadija raspada, biljne tvari padaju na tlo gdje se njihovo truljenje dovrši bez prisutnosti kisika, čime se oslobađa metan, koji ode u atmosferu prilikom prelaska vode preko lopatica turbine.

Sezonska promjena visine vode u akumulaciji znači da postoji neprestani dotok materijala za truljenje. Za sušnih razdoblja biljke koloniziraju nasipe akumulacija samo da bi bile isprane kad razina vode naraste.

U plitkim akumulacijama, takva "ispusna" područja mogu zauzimati i nekoliko tisuća kvadratnih kilometara.

Krajnji učinak ljudskom rukom sagrađenih akumulacija je pretvaranje ugljičnog dioksida u metan, što nije zanemarivo, s obzirom da je, u 'stakleničkom' smislu, metan 21 puta jači plin od ugljičnog dioksida.

Tvrdnja da hidrocentrale proizvode velike količine stakleničkih plinova nije nova, ali sada po prvi put poprima razmjere političkog pitanja.

Na idućem zasjedanju IPCC-a, koje će se održati 2006. godine, bit će predloženo da se u National Greenhouse Gas Inventory Program, koji za svaku državu propisuje njezinu kvotu stakleničkih plinova, uključe i emisije plinova iz umjetno potopljenih područja.

Ali te će odrednice uzeti u obzir samo prvih 10 godina rada hidrocentrale i uključit će samo mjerenja površinske emisije plinova. Količina metana koji se ispušta u atmosferu neće se provjeravati jer se klimatolozi ne mogu složiti koliko je to važno, a i zbog toga što količina oslobođenog metana vraira od akumulacije do akumulacije. No, bude li po Fearnsideu, na kraju će sve to biti uključeno u godišnju kvotu jedne države.

Karta (u milijunima hektara) prikazuje površine umjetnih akumulacija

Prihvati li IPCC predložene smjernice, najgore će proći tropske zemlje, kao što je Brazil, čija opskrba električnom energijom uvelike ovisi o hidrocentralama. Njihove nacionalne kvote mogle bi se smanjiti i za 7%.

Države u hladnijim područjima Zemlje bile bi malo 'pošteđenije' zbog toga jer hladnija klima usporava emisiju stakleničkih plinova.

Unatoč desetljeću dokumentiranih istraživanja o emisijama ugljika iz umjetnih akumulacija, hidrocentrale još uvijek imaju nezasluženu reputaciju 'manjeg zla'u pitanjima globalnog zagrijavanja.

No, već sljedeće godine, nepravda bi mogla biti ispravljena.