Pod pritiskom javnosti Vlada RS je napokon donijela odluku o odustajanju od realizacije Hidroenergetskog sistema na Vrbasu poznatijem po skraćenom nazivu HES Vrbas. Raduje nas ova vijest i koristimo ovu stranicu da čestitamo našim prijateljima iz Centra za životnu sredinu (ranije Mladi istraživači) iz Banjaluke koji su bili na čelu 24 NVO – članice Koalicije za zaštitu Vrbasa u višegodišnjoj borbi za zaštitu Vrbasa i odustajanje od gradnje dviju HE uzvodno od Banjaluke. Ovo nas čini sretnijim jer smo zajedno sa Centrom za životnu sredinu u proteklih 10-ak godina bili na vrhu udruženja ekološkog usmjerenja koja su argumentovano stala u zaštitu naših rijeka od izgradnje visokih brana sa neprihvatljivim negativnim uticajima na okolinu. Vrijedi istaći da naša saradnja nije omeđena entitetskim granicama: podjednako smo ustali protiv svih neekoloških projekata na Neretvi, Vrbasu, Drini… Uostalom, da je saradnja bila kvalitetna pokazuju rezultati u vidu odustajanja od izgradnje izrazito neekoloških projekata – prvo od HE Konjic na Neretvi, a sada i od HES-a Vrbas.

U nastavku teksta želimo reći nekoliko stvari o projektu HES Vrbas koji je, nadamo se, otišao na smetljište ljudskih zabluda. Dakle, radi se o hidroenergetskom sistemu koji se sastoji od dvije hidroelektrane: HE Krupa i HE Banjaluka-niska.

HE Krupa
Tip brane – gravitaciono betonska
Visina brane – 29,00 m
Instalisani proticaj – 3 X 80 = 240,00 m³/s
Biološki minimum (EPP) – 45,00 m³/s*
Instalisana snaga – 3 x 16,5 = 48,5 MW
Prosječna godišnja proizvodnja – 140,00 GWh

*Vrijednost biološkog minimuma tražena je projektnim zadatkom. Analiza malih voda je prikazala da se u sadašnjem stepenu izgrađenosti akumulacija u gornjem toku Vrbasa i Plive ovaj biološki minimum ne može ostvariti!!!

HE Banjaluka-niska
Tip brane – gravitaciono betonska
Visina brane – 36,40 m
Instalisani proticaj – 150 m³/s
Biološki minimum – 25,00 m³/s
Instalisana snaga – 37,2 MW
Prosječna godišnja proizvodnja – 187,00 GWh

Predmetne hidroelektrane prije rata projektovao je Energoinvest iz Sarajeva i kao takve su bile u Prostornom planu SRBiH. Projekte je inovirao Energoprojekt iz Beograda 2000. g. i našle su se u Prostornom planu RS. Realizacija projekta započela je u maju 2002. g. donošenjem odluke Vlade RS o uslovima i načinu dodjele koncesije. Javni poziv za tender objavljen je u septembru 2002. g., a na tender su se javila dva ponuđača. Prvorangirani GP Građevinar iz Kraljeva sa podizvođačima – konzorcijumom u postupku dodjele koncesije mijenja članove konzorcija radi osiguranja sredstava i u novu konzorcijsku grupu uključuje Vijadukt iz Portoroža koji preuzima 95% učešća iako uopšte nisu bili dio konzorcija u postupku javnog natječaja. Dana 27.07. 2004. g. osniva se koncesiono preduzeće HES Vrbas Banjaluka čiji su osnivači Vijadukt d.o.o. iz Portoroža sa 99% i Građevinar Kraljevo sa 1% učešća u osnivačkom ulogu. Ovo se kosi sa Zakonom o koncesijama koji predviđa da udio vodećeg dioničara (Građevinar) ne može biti manji od 20%. Ugovor o koncesiji zaključen je dana 25.11.2004. g. a njegovi potpisnici su predsjednik Vlade RS i predstavnici većinskog vlasnika koncesionog preduzeća. I gle čuda! Već 3.12.2004. g. preduzeće HES Vrbas (čitaj: Vijadukt) uz saglasnost Komisije za koncesije RS prenosi 79% svojih prava i benificija na njemačku firmu MBB WS Energy Gmbh iz Minhena radi osiguranja sredstava za finansiranje projekta. Nova struktura dionica u HES Vrbas je sada: MBB 79%, Vijadukt 20% i Građevinar 1%. Ove promjene vlasničke strukture ističemo kao klasičan primjer prodaje koncesionog prava i kao primjer indikativno veoma sličan u slučaju (ne)dodjele koncesije u FBiH za izgradnju HES Gornja Neretva gdje je minorna firma Intrade energija kandidat za dodjelu koncesije i koja je u većinskom vlasništvu Istrabenz-a iz Kopra (u neposrednom susjedstvu Portoroža). Zar treba očekivati drugačiju režiju u rasprodaji koncesionog prava od već viđenog u slučaju HES Vrbas.
Novi vlasnici koncesije za HES Vrbas tada ne prihvataju zahtjeve lokalne zajednice, niti primjenu odredbi zakona o zaštiti životne sredine koji im se ispostavljaju. Naravno, poštivanje razumnih zahtijeva lokalne zajednice, kao i poštivanje okolinskih zakona se u zemljama vlasnika koncesije podrazumijeva, ali u BiH to nije slučaj. (Treba istaći da su se tokom protekle decenije domaći zakoni u oblasti životne sredine mijenjali, uglavnom ka strožijim kriterijima, u skladu sa preporukama i direktivama EU, što se, naravno, odražavalo na održivost ovakvih projekata. Također su se vremenom i prava lokalne zajednice, u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, počela sve više uvažavati.) Nova vlast u RS (2006. g.), našavši se u procjepu lošeg ugovora o koncesiji i zahtjeva građana Banjaluke, nije ni mogla donijeti drugačiju odluku. Da li je mogla i trebala tu odluku o odustajanju donijeti ranije, a jeste, ili je to svjesno tempirano pred izbore – na građanima je da odluče. Međutim, to ni u kom slučaju ne umanjuje uspjeh i istrajnu borbu građana predvođenih ekolozima iz Banjaluke.