Saopćenje za javnost "Zeleni – Neretva" Konjic povodom koncesionih ponuda za izgradnju novih brana na bosanskim rijekama 
Desetine emisara, naših i stranih, vode ovih dana trku za dobijanje koncesija za izgradnju hidroelektrana na Neretvi, Drini, Bosni, Sani…Formiraju se konzorciji: TEHEL i INTRADE ENERGIJA za "federalne" vode i HES VRBAS za vode Republike Srpske. Naši emisari pohode Beč, Ljubljanu, Kuvajt; stranci svako malo pa eto ih u Sarajevu. Ne pročitasmo ništa o posjetama i pregovorima u Konjicu, Goraždu, Foči, Zenici, Sanskom Mostu, mjestima i općinama na čijem bi se području mijenjala geografija i gdje se nalazi afektirano stanovništvo kome bi se ostavile samo štete, a koristi bi, jasno, bile u Kopru, Beču, Kuvajtu, Londonu,… i, naravno, u metropolama naših entiteta. Nema razloga ni da dolaze: vlast je tako lijepo sročila zakone da se više lokalna zajednica ne pita ni za pregrađivanje potoka. Jer, vode su "opće, javno dobro", a njima se upravlja iz centrale. Sve u skladu sa evropskim konvencijama i zakonima o lokalnoj samoupravi? Na koncu procesa zadovoljiće se i zakonske formalnosti: napraviće se ekološke studije i "poštivaće se ekološki principi" uz poštivanje osnovnog zahtjeva: što više kilovata, to manje rijeke.
Gluhi iz centrala moći i odlučivanja osmu godinu ne čuju glas građana Konjica, Mostara, Sarajeva i dr. o potrebi da se bar gornji tok Neretve sačuva od pregrađivanja; da je šteta veća od koristi, da su brane ne samo ekološka destrukcija rijeke i riječne doline, nego da je to, kako je to i Svjetska komisija za brane utvrdila, planetarna nepravda naspram lokalne zajednice i afektiranog stanovništva.
Elaborat za dodjelu koncesije bez tendera za izgradnju tri brane (Glavatičevo, Ustikolina i Vranduk) koje je Vladi ponudila firma INTRADE ENERGIJA je jedan stručno neutemeljen dokument, površan i neozbiljan, u kome je mnogo neistina. Firma netom formirana i koja iza sebe ima referent listu od četiri minihidrolektrane na potocima Fojnice nudi puno toga što narod želi da čuje. Od svih lijepih riječi navodimo samo dvije neistine:
da će se poštivati svi ekološki principi i
da će se direktno zaposliti do 10.000 radnika iz BiH i indirektno još toliko u pet godina izgradnje brana.
O ekološkim standardima i principima najbolje govore već pregrađene rijeke,
projekti bez duše za HE Konjic i HE Glavatičevo sa vršnim radom elektrana, sa strahovitim dnevnim oscilacijama proticaja nizvodno od brana, sa oscilacijama podešenim isključivo u funkciji energije; sa dubljenjem korita nizvodno od brane, sa kompenzacionim branama i pulsirajućim bazenima , sa potapanjem obilnih izvora besprijekorno čiste pitke vode itd., itd.. I to sve u funkciji maksimalizacije proizvodnje kilovata uz osnovni princip da se svaki metar pada Neretve tehnički prevede u električnu energiju.
O bajkovitoj cifri uposlenih koji bi, daj Bože, kroz plaće "pojeli" malte ne cijelu investiciju za sve tri elektrane teško je išta više reći. Žalosno je da su se te milozvučne cifre ulile u uši federalnom premijeru koji koristi svaku priliku da ih glasno izgovori ubogom bosanskom puku, mada je itekako svjestan i kao privrednik i stručnjak koliko su to šarene laže.
Iza svega stoji ISTRABENZ iz Slovenije sa sjedištem u Kopru koji je odlučio da dobijeni novac (300 miliona Eura) iz vlasničke transformacije sa OMV-om (Austrija) usmjeri u proizvodnju električne energije izgradnjom visokih brana na bosanskim rijekama dobijanjem koncesionog prava za eksploataciju hidroenergije 30-ak, a možda i više, godina.
Ko pozna malo geografiju otkriće da kompanija ISTRABENZ svoju djelatnost obavlja i sjedište ima u regionu kojim protiče rijeka Soča, divna rijeka, osebujne ljepote koja upravo neobično podsjeća na gornji tok Neretve. Normalan čovjek bi se s pravom upitao: "Pa zašto taj novac ISTRABENZ ne usmjeri u izgradnju brana na Soči – šta li ga to vuče Neretvi?". Jer, Soča je visokog hidroenergetskog potencijala, Slovenija je sve više u deficitu električne energije, a tu je i sporna nuklearka Krško. Pa, zašto se nove hiljade ljudi ne bi zaposlile u Sloveniji?
Ne! Soča se ne smije pregrađivati jer je tako regulisano Zakonom o zaštiti rijeke Soče. A, prije tridesetak godina bacio je energetski lobi iz Ljubljane svoj energetski pogled na njene slapove i brzake. Hvala Bogu, pa je doteklo pameti, one pameti koje danas tako nedostaje na ovim našim prostorima. I na našoj Neretvi postoji zaštita i zabrana, ali sasvim suprotna od one na Soči. To je zaštita u funkciji izgradnje brana, a zabrana izgradnje razvojne infrastrukture za turističku ekspanziju u dolini Neretve. Jer, treba prostor sačuvati za budućeg koncesionara, stranca u svakom slučaju, kako bi što jeftinije prošao u koncesionom ugovoru. Zato danas na nepregrađenoj Soči hiljade ljudi neposredno i posredno trajno ostvaruju svoj dohodak. E, ovo sa Sočom nije bajkovita priča; to je stvarnost koju bi naši političari trebali izbliza pogledati i, ako Bog da, projekat Slovenaca prekopirati.
Bez stida i bez provizije.
Ko želi da se upozna koliko su ugovori o koncesiji za izgradnju brana nepovoljni za nas neka pročita netom potpisani ugovor o izgradnji dvije hidroelektrane na Vrbasu. Stiče se dojam da je ugovor pravila samo jedna strana: pravi koncesionar (čitaj stranac). Opet se lokalna zajednica niti pita, niti se korist od brana za afektirano stanovništvo može naći ni u tragovima.
I dok u Bosni (ne i u Hercegovini) niču punionice i fabrike vode crpeći je pumpama iz velike dubine, u isto vrijeme obilna vrela besprijekorno čiste pitke vode uz Neretvu nemaju tu šansu: ona su osuđena da se nađu na dnu novih akumulacija zarad proizvodnje električne energije tako potrebne industriji turizma Slovenije, Austrije,…