U auli Bošnjačkog instituta u Sarajevu je u utorak održana ceremonija otvaranja izložbe pod nazivom „Pusti Neretvu neka teče“. Organizator izložbe je Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice, dok je autor izložbe Gordan Čahtarević. Sa prikazom prirodnih, historijskih i kulturnih znamenitosti gornjeg toka Neretve, kao i samim nazivom autor je nedvosmisleno istakao poruku izložbe. U prepunoj sali instituta promociju izložbe su, kratkotrajnim uvodnim izlaganjima, izvršili Dr. Alen Lepirica, Prof. dr. Sulejman Redžić i Vojislav Vujanović.
Pored izloženih fotografija visokih prirodnih vrijednosti gornjeg toka Neretve, prisutni su imali priliku vidjeti i kulturno-historijske vrijednosti kao i zakonske akte koji još od davne 1958. g. imaju funkciju da štite ovo područje kao posebnu prirodnu rijetkost. Bivši republički Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti je svojim rješenjem stavio nekoliko lokaliteta ovog područja pod zaštitu države kao prirodnu rijetkost koja se kao takva (citiramo rješenje) ne smije uništavati, prepravljati, rušiti ili u ma kojem obliku oštećivati. Lokaliteti stavljeni pod zaštitu su sljedeći: Ðevića Vir na Neretvi; klisure na Neretvi: Čeljina, Gradina, Mrka Stijena, zatim izvor Krupac sa rijekom do utoka u Neretvu i izvor Donji Krupac. Svi pobrojani lokaliteti su u direktnoj opasnosti uslijed planova za gradnju velikih brana za hidroelektrane sa pripadajućim akumulacijama.
Područje Gornje Neretve je predio sa mnoštvom visokih prirodnih vrijednosti, ali koji, izuzevši dio toka od Glavatičeva do Konjica, nije nikada do sada bio prezentiran u javnosti. Najveći razlog za to leži u činjenici da je decenijama u prostornim planovima ovo područje bilo rezervisano isključivo za gradnju velikih brana čime su sve druge moguće namjene prostora eliminisane. Stanovništvo iz nekoliko sela u gornjem toku Neretve, uslijed zabrane gradnje bilo kakve infrastrukture i nemogućnosti razvoja, je iseljavano te je danas područje gotovo pusto. Sve je to imalo za cilj da budući graditelji brana (u onom slučaju država, a u današnjem privatni kapital) prođu sa što manjim troškovima gradnje. Danas bi te povlastice, koje su žestoko naplaćene od domaćeg stanovništva, koristili Slovenci.