Kao što je to već postala redovita praksa, ispuštanje raznih otpadnih i štetnih materija u rijeku Neretvu u Konjicu, vrši se obično petkom popodne, pri kraju radnog vremena i radne sedmice. Tako je bilo i u petak 07.10.2011. godine, kada su se na površini Neretve u Konjicu po ko zna koji put ukazale otpadne materije bijele boje, a čije porijeklo vodi iz ispusta tehnoloških voda bivših UNIS-ovih tvornica.
 
Uočivši ovu pojavu, članovi Udruženja Zeleni Neretva i Organizacije sportskih ribolovaca, automatski su obavjestili nadležne institucije – Agenciju za vodno područje Jadranskog mora i Federalnu vodnu inspekciju. Na lice mjesta blagovremeno je došao djelatnik područnog ureda Agencije vodnog područja Jadranskog mora, te su uz prisustvo predstavnika našeg udruženja i sportskih ribolovaca uzeti uzorci vode na spornoj lokaciji ispusta otpadnih tehnoloških voda. Uzorci su uzeti na dvije bliske lokacije (neposredno kod ispusta i pedesetak metara niže), te su isti odmah poslani na hemijsku analizu u Zavod za javno zdravstvo FBiH u Mostaru.

Nakon dvadesetak dana na adresu Udruženja Zeleni Neretva stigao je dopis Agencije vodnog područja Jadranskog mora u kojem su predstavljeni rezultati analiziranih uzoraka vode. Prema mišljenju djelatnika Agencije, koje se temelji na analiziranim rezultatima, može se zaključiti da je došlo do ispuštanja jako kiselih sadržaja u rijeku Neretvu. Obzirom da je pH vrijednost izuzetno niska, te da je pronađena veoma visoka koncentracija klorida, može se pretpostaviti da je došlo do ispuštanja otpadne kloridne kiseline. Pronađena koncentracija klorida premašuje granice ispuštanja koje su dopuštene za otpadne tehnološke vode. Nadalje, koncentracije teških metala u uzorcima su jako visoke s obzirom na dopuštene granice, tako da su neki od teških metala (Cr, Zn, Ni, Fe) višestruko (par stotina puta) premašili dopuštene granice prema Pravilniku o graničnim vrijednostima opasnih i štetnih stvari za tehnološke otpadne vode.

Obzirom da su ovaj put poslovi uzorkovanja i analize zagađenja rijeke Neretve urađeni blagovremeno i stručno, tako se nadamo da će i nadležna federalna inspekcijska služba konačno uraditi i svoj dio posla, a to je pronalaženje i sankcionisanje zagađivača. Analiza uzoraka jasno pokazuje uzroke zagađenja, odnosno ukazuje na konkretne štetne materije koje su ispuštene u Neretvu. Temeljem ovih saznanja inspektorima ne bi trebao biti nikakav problem pronaći zagađivača obzirom da su veoma dobro upoznati koje se štetne materije koriste u određenim tehnološkim procesima u metalnoj industriji. Pitanje je samo da li će to htjeti i učiniti!?