Za vrijeme vrelih ljetnih dana konjičanima je vjerovatno najpametnija opcija potražiti osvježenje na obalama Neretve. Mjesta ima dovoljno: od Konjica pa uzvodno svako malo pružaju se pješčane plaže na kojima provode ugodne trenutke ne samo građani Konjica. Stoga je i udruženje Zeleni Neretva iz Konjica odlučilo da krajem jula organizuje sedmodnevno edukativno kampovanje za svojih 15-ak mlađih članova. Lokacija kampa je bila na ušću Rakitnice u Neretvu, mjesto na kojem su se kanjoni (Rakitnice i Neretve) malo primirili da bi se nizvodno opet raspojasali ostavljajući rijeku Neretvu u dubini svojih litica.
To je mjesto koje je prije rata bilo malo poznato i posjećeno iako je veoma blizu Konjicu. Danas par sati dnevno kanjon vrvi od raftera i ribolovaca, ali se ostatak dana ipak osjeti onaj iskonski mir netaknute prirode.  A ta netaknuta priroda se najviše ogleda u rijekama Rakitnici i Neretvi  koje su tako čiste da se mogu bez problema piti, i to na početku milenijuma kada većina Evropskih vodotoka nije preporučljiva ni za kupanje, a kamoli za piće. Međutim, mnogo naši (su)građani, nesvjesni bogatstva koje imaju, radije svoje odmore provode na moru uz vrisku i gužvu. Sa druge strane sve više zapadnjaka iz Evrope tražeći svoju novu egzotičnu destinaciju – a da se ne mora putovati na kraj svijeta – svoj mir pronalaze baš ovdje. Još samo da naši turistički djelatnici (i turističke zajednice dakako) shvate da se ovom, kao uostalom i svakom, poslu mora pristupiti ozbiljno. Nažalost, većina istih trenutnu situaciju doživljava kao kratkoročnu avanuturu pri kojoj se uz malo ulaganja može fino zaraditi. Malo njih se zapita da li će se gosti opet vratiti i na koji način treba obogatiti svoju turističku ponudu koja se uglavnom svodi na par sati raftinga. Rijetki su oni koji u svoje aranžmane uklope posjet veličanstvenim planinama kao što su Prenj, Visočica ili Bjelašnica ili pak ponudu prošire kanjoningom, ribolovom ili kampovanjem. Također, ponuda zdrave hrane ovdje jednostavno ne postoji te je zato i odnos sa lokalnim stanovništvom sve manje nego prijateljski. Umjesto da svoje ponude obogate seoskim turizmom u Glavatičevu ili Džajićima, turistički djelatnici više vole čist posao bez domaćih pita ispod sača, domaćeg voća i povrća, bez boravka i spavanja u autentičnim hercegovačkim seoskim domaćinstvima. Gosti se i ne pokušavaju privoliti na duži boravak pa se logično i ne zadržavaju duže. Ali sa druge strane zašto i previše očekivati kada nemamo razvijenu tradiciju turizma, a što je još važnije, nemamo ni školovani kadar iz oblasti turizma.